Intervju s Valentinom Ravnićem
Autor: Gabriel Hekić, objavljeno: 07.04.2020
Danas je Svjetski dan zdravlja. Na današnji je dan godine 1948. osnovana Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), a svake se godine na globalnoj razini želi ukazati na važnost određenog zdravstvenog problema i obavijestiti širu društvenu zajednicu.
A mi vam ovim povodom donosimo intervju s hrvatskim rukometnim reprezentativcem, Valentinom Ravnićem, Umažaninom. Otkrili smo kako je protekao njegov put do reprezentacije i rukometnog finala na ovogodišnjem Europskom rukometnom prvenstvu, kako izgledaju treninzi u doba korone i još mnogo toga. Zahvaljujemo mu što je za nas odvojio svoje dragocjeno vrijeme i odgovorio na naša pitanja.
Valentino Ravnić (25 g.), rukometaš PPD Zagreb
- Kako ste počeli igrati rukomet, jeste li trenirali još neki sport?
Prvo sam počeo trenirati stolni tenis i kako smo mi imali treninge u istoj dvorani kao i rukometaši, počeo sam svaki trening gledati rukometaše i tako sam se zapravo zaželio rukometa. Jednog dana zamolio sam svog tatu da me prebaci na rukomet i tako počinje moja priča.
- Za koji klub igrate?
Trenutno igram za PPD Zagreb.
- Koliko godina igrate rukomet?
Rukometom sam se počeo baviti sa svojih 7 godina. Dakle već se njime bavim punih 17 godina, odnosno sada će biti 18. godina.
- Koji vam je nadraži klub?
Najdraži klub mi je F.C. Barcelona, naravno.
- U kojem ste klubu počeli igrati rukomet?
Počeo sam igrati u RK Umag i tamo sam igrao sve dok nisam prešao u Zagreb.
- Koji je bio vaš put do reprezentacije?
Najprije sam bio pozvan u juniorsku reprezentaciju i tada sam bio u 4. razredu srednje škole. Zatim me nakon dvije godine izbornik Lino Červar pozvao u seniorsku reprezentaciju i tada počinjem igrati u Zagrebu.
- Kakav je Lino Červar kao izbornik?
Lino je poseban trener, najtrofejniji u Hrvatskoj. Ima svoje vizije. Na utakmicama teži na dobroj obrani što se vidjelo sada na ovome prvenstvu. Imali smo daleko najbolju obranu od svih ekipa. Zaključio bih da se dosta toga može naučiti od njega.
- Na kojoj poziciji najviše igrate?
Igram na lijevom krilu. Na toj sam se poziciji zacementirao, haha. Kao klinac sam znao igrati na poziciji srednji vanjski i lijevi vanjski. Zapravo svugdje sam „šarao“ na terenu, ali lijevo krilo je sada moja konačna pozicija.
- Koji vam je najbolji suigrač?
Koji mi je najbolji suigrač, to stvarno ne bih znao, niti mogao reći. Te dečke s terena doživljavam kao svoju drugu obitelj. Svi smo povezani i svi smo si jako dobri. Ako ne funkcionira odnos izvan terena, onda neće ni na terenu. To se je pokazalo i sada na ovome prvenstvu kada smo svi disali kao jedno i zato je i došlo do uspjeha.
- Kakvi su treninzi za reprezentaciju?
Treninzi za repku su dosta teži od klasičnih treninga za klub, zato što ciklusi traju od tjedan pa do mjesec dana gdje se moraš i fizički i taktički jako dobro spremiti.
- Jeste li sretni 2. mjestom na Europskom prvenstvu?
Naravno da smo sretni. Ja sam presretan zbog toga, iako ostaje taj neki žal zbog finala i Španjolske. Moglo se, ali što je, tu je. Da nas je netko pitao bi li uzeli finale prije prvenstva, svi bi rekli naravno. Tako da, kakav smo mali narod, nitko nije ni očekivao da ćemo biti među prvih šest, a kamoli da ćemo biti drugi. Tako da smatram da je ovo zaista odličan uspjeh koji smo ostvarili.
- Što volite raditi u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme odmaram od treninga. Spavanje, kava, druženje s prijateljima, a volim zaigrati i koju dobru igricu na PlayStationu. Ali uglavnom to je odmaranje jer nakon dva treninga dnevno drugo definitivno ne preostaje.
- Trenirate li i kako trenirate s obzirom na nastalu situaciju oko pandemije koronovirusa?
Treniramo i dalje. Najprije smo krenuli trenirati s klubovima po grupicama do 5 osoba i toga smo se držali dok nisu došle ove strože mjere. Trčali smo vani i radili na fizičkoj spremi. Sada kako su skroz postrožili uvjete, trener nam šalje kondicijski plan treninga. Mi se toga držimo i tako treniramo svaki dan.
- Što mislite, kako će situacija s koronovirusom utjecati na rukomet i općenito na sport?
Mislim da će ovakva situacija potrajati još neko vrijeme. Međutim, nadam se da će sve to što prije proći i da neće biti nekih drastičnih promjena i rezanja treninga i utakmica.
- Nedostaju li vam utakmice?
Pa naravno da nedostaju. Mislim da je svatko lud sada u ovoj karanteni. Ne samo da mi utakmice nedostaju, nego i treninzi. Ne znam više što ću sam sa sobom. Ovi treninzi koje odradim sam, nisu ni sjena onima koje radimo u dvorani. Fale mi moji suigrači, naša igra, druženje s dečkima. Ne mogu sam sebi šutirat po ormaru i vježbat neke šutove, haha. Tako da, nadam se što bržem povratku pravim treninzima i utakmicama.
- Što kad biste u budućnosti morali igrati bez navijača na tribinama s obzirom na mjere opreza zbog koronavirusa? Ima li smisla igrati utakmice bez navijača?
Ma užas. Imali smo zadnju utakmicu doma prije nego što se sve ovako naglo zaustavilo. Mi smo mogli igrati, ali zbog korone nije bilo navijača. To je izgledalo kao neka uobičajena prijateljska utakmica. Mislim da bi tako izgledala i svaka iduća utakmica. Tako da smatram da stvarno ne bi imalo smisla tako igrati. Na taj način izgubi se onaj neki žar igre. Bez navijača bio bi to sasvim neki drugačiji rukomet, drugi sport. Nema te tko ponijeti. Navijači su zaista uvijek jedan igrač više.
Gabriel Hekić, Mateo Smoković i Antonio Matas,
učenici 6. razreda