Otkrijte kako izgleda “Vinkov put”

Autor: Karmela Švić, objavljeno: 13.04.2022

Nakon zanimljivog susreta s Vinkom Brenkovićem  u rujnu protekle godine, naš smo susret pretočili u intervju koji je na općinskom LiDraNU 2022. izborio plasman na županijsku smotru gdje je također pohvaljen i predložen za državnu smotru.

O našem susretu s Vinkom možete čitati na mrežnoj stranici škole, a intervju možete pročitati u nastavku teksta ili na sljedećoj poveznici: Vinkov put

Nisam bio okružen ljudima koje znam, ali bio sam okružen ljudima koji razmišljaju na isti način kao i ja.

                               Vinkov put

Našu je školu posjetio samozatajni entuzijast, Kršanac i svjetski putnik, Vinko Brenković. Saznala sam kako razmišlja osoba koja živi svoj san, upoznaje ljude i kulture diljem svijeta i uživa u malim stvarima koje život znače.

Otkud želja za putovanjima?

Kad ste mali, pitaju vas što biste voljeli raditi kada odrastete i koja biste mjesta voljeli posjetiti. Omiljeni predmet u osnovnoj školi bila mi je geografija. Tada sam gledao sve te slike i čitao o zanimljivim stvarima koje baš ne postoje kod nas. Odlučio sam krenuti, prvo malo bliže, po Europi. Onda sam narastao, malo se odvažio i otišao po drugim kontinentima..

Kako ste počeli putovati, koja je bila vaša prva destinacija?

Prva destinacija bila je, vjerojatno, s roditeljima do Trsta u šoping (ha,ha…). Sjećam se da sam u vrijeme  školskih dana  često bio u Veneciji. Kasnije sam počeo putovati organizirano, s agencijama po Europi, do Austrije, Beča, Slovačke, Njemačke, Mađarske… Na tim putovanjima upoznao sam mnogo različitih ljudi. Od njih čujete razne priče i shvatite kako je u biti puno lakše i jednostavnije putovati nego što vjerojatno mislite.

S koliko ste godina prvi put negdje sami putovali biciklom?

Biciklom sam prvi put putovao 2015. godine. Otišao sam s prijateljima. Išli smo od Zadra do Atene. Nakon toga sam kupio avionsku kartu i odletio u Brazil. Tamo sam vozio bicikl preko Urugvaja i Argentine do Čilea. Onda sam napravio pauzu od pet godina. Prije dvije godine sam krenuo s biciklom na Olimpijske igre, ali zbog korone, nažalost, to nije ostvareno. Nisam mogao proći do Japana.

Već ste spomenuli da ste putovali s društvom. Je li teže putovati sam ili u društvu?

Pa u društvu ili bez njega, kao i sve u životu, sve ima svoje pluseve i minuse. Kada putujem sam, lakše mi je jer se moram brinuti samo o sebi. Brže se odlučujemo za neku avanturu kada nemamo nekoga pored sebe da nas razuvjeri. U društvu dio toga gubimo, ali i puno dobivamo. Vic je najsmješniji u društvu.

Je li teško pronaći dobrog suputnika?

Teško je, ima nas puno. Kaže se: sto ljudi, sto ćudi. Svatko ima neku svoju ideju i teško je naći pravoga, pogotovo tu na selu. I sami znate da ovdje u okolici nema toliko djece, mladih, ljudi koji putuju. S druge strane, vama možda izgleda da sam na putu prema Japanu bio sam, no, od trenutka kada sam krenuo na to putovanje, niti jedan dan nisam bio sam. Nisam bio okružen ljudima koje znam, ali bio sam okružen ljudima koji razmišljaju na isti način kao i ja.

Koliko dugo planirate putovanje?

Kod planiranja putovanja važno mi je pronaći neki cilj. On mora biti daleko i takav da se do njega „teško“ dolazi. Sve ostalo ostavim za putovanje. Pitam ljude po putu i usput naučim i par riječi novog jezika.

Kako vaša obitelj reagira na vaša putovanja?

S vremenom, sve bolje. Oni kao mladi nisu uopće putovali. Kad sam počeo putovati, brinuli su se, nagovarali su me da ne ostajem tako dugo vremena izvan kuće. S jedne strane sam ih razumio, imali su svoje mišljenje. Ali ja sam htio promijeniti to mišljenje, pokazati im da sve nije tako loše kako oni misle. Sada im je lakše jer zahvaljujući tehnologiji često komuniciramo kada sam na nekom putovanju, vide da se zabavljam i da sam na sigurnom. Više mi ne govore: „Nemoj ići tamo, ostani doma.“  Sada me samo pitaju: “Koja je tvoja sljedeća destinacija?”Na svojim putovanjima upoznajete mnogo ljudi. Ostajete  li u kontaktu s onima koje ste upoznali?

Nažalost, dan ima samo 24 sata i teško je sa svima ostati u kontaktu i za njih odvojiti pet, deset minuta ili sat vremena. U svakom slučaju, kada putujem, stalno sam u kontaktu s različitim ljudima. S ljudima koji znaju engleski ne postoji ta jezična barijera pa se bolje razumijemo i ostajemo u dobrom kontaktu. Ljudi su znali po prvi put posjetiti Hrvatsku, doći kod mene na par dana, a i ja bih ponovno svratio kod njih za godinu, dvije kad bih prolazio usput.

Proputovali ste puno država i kontinenata, gdje su najljubazniji i najotvoreniji ljudi?

U biti… svugdje. Iz mog iskustva to je više vezano uz mjesto, nego uz zemlju. Zemlje su velike, primjerice Brazil, on je veličine cijele Europe. Ljudi su više-manje svugdje slični. U nekim zemljama u Africi ili Aziji odmah te prepoznaju kao stranca, turista, putnika i većina njih ti priđe. Pitaju te trebaš li pomoć, imaš li smještaj i sl.

Jeste li u nekoj zemlji doživjeli iznenađenje zbog kulturnih i drugih razlika u odnosu na kulturu ovih prostora?

Jesam, npr. u Indiji me više puta iznenadila krava, za koju znamo što im znači, ali neobično ih je viđati na mjestima poput autoceste ili turističke plaže. U školi nas uče da je sve moguće. Poslije tek shvatimo da nemamo vremena za doživjeti sva ta iznenađenja. Ali ona su uvijek zanimljiva i trudim se izazvati ih čim više. Nisam još bio u „pravoj“ Africi, ali vjerojatno ću tamo otići prije nego li u Portugal ili Kanadu.

Imate li hobi?

Trenirao sam nekad nogomet i boćanje, bio opčinjen brzim autima. Sada su to putovanja i ronjenje, koje je zapravo spoj više hobija: od plivanja i ronjenja, kuhanja kroz pripremu ribljih jela do upijanja svakojakih stranih jezika, slušanja i učenja. Putovanje kroz još uvijek neistraženo prostranstvo. Ono pod vodom.

Ronjenje sa stotinjak godina starom opremom, Rabac.

Koliko je trajalo vaše zadnje putovanje?

Zadnje putovanje bilo je na Olimpijske igre u Japan, ali se na putu dogodila korona i uspio sam doputovati do Irana.  Sve države koje sam planirao proći su i dalje imale zatvorene granice. Do zadnjeg sam trenutka u Iranu čekao hoće li se situacija poboljšati. Nažalost, od toga nije bilo ništa pa sam malo po malo krenuo biciklom prema doma. Sveukupno je putovanje trajalo dvadeset i dva mjeseca. To mi je bilo najduže putovanje.

Je li vam s tog putovanja ostao neki doživljaj u posebnom sjećanju?

Mogao bi to biti Rango. Dok sam putovao Iranom upoznao sam Steffena. Rotvajler Rango bio je njegov suputnik. Oni su tada putovali autostopom i pješice. Godinu dana kasnije ponovno smo se sreli na zapadu Turske i Steffen je odlučio kupiti bicikl. Za Ranga smo na brzinu improvizacijom složili drvenu kućicu na kotačima. Situacije i “gluposti” koje smo putem proživjeli sljedeća četiri mjeseca bile su nezaboravne, novo iskustvo. Steffen je bio jako zanimljiv suputnik, ali Rango i psi su najbolji prijatelji.

Steffeno, Rango i ja.