Intervju s ravnateljicom

Autor: Anabel Stojšić, objavljeno: 28.10.2020

Intervju s ravnateljicom

   Početkom školske godine započeo je treći mandat našoj ravnateljici, Nadi Peršić. Sigurno se mnogi pitaju kako je biti ravnateljica  i s kojim se sve izazovima susreće osoba koja stoji za kormilom škole i održava smjer dok se, naročito u posljednje vrijeme, ljuljamo na nemirnom moru. Kako bismo to otkrili, posjetili smo je u njezinom uredu, a glavna urednica našeg školskog časopisa, Anabel Stojšić, pripremila je za ravnateljicu nekoliko pitanja.

 

Kada ste došli raditi u ovu školu i što ste tada predavali?

U ovu sam školu došla raditi 1994.g. i tada sam radila kao učiteljica hrvatskog jezika.

 

Kako ste odlučili postati ravnateljica?
Nakon 19 godina rada u nastavi nekako sam osjetila potrebu da u nekoj novoj situaciji s jedne drugačije pozicije probam napraviti nešto dobro za područje mojeg bavljenja, a to je školstvo, odgoj i obrazovanje djece i mladih. Bilo mi je dobro u nastavi, ali htjela sam probati još nešto više i nešto novo.

 

Jeste li kada ste bili mali htjeli biti profesorica ili ravnateljica?
Kada sam bila mala, bila sam strašno zaigrana. Odrasla sam u Pazinu, tamo sam i rođena i u svojoj sam ulici imala jako dobro društvo i igrali smo se svega: od igra po šumama, traženja blaga i sličnih smjelih igara. Bile su tu i neke malo mirnije igre. S djevojčicama sam se, na primjer igrala trgovine ili smo se igrale lutkama … Međutim, kad sam počela razmišljati o tome što ću biti kad odrastem, onda sam se najčešće zamišljala kao vozač kamiona i to kamiona u komvoju, znači kada je puno kamiona jedan iza drugog. To me oduševljavalo. Gledala sam u filmovima kako vozači imaju radiostanice i kako su se javljali jedan drugome i pomagali si međusobno, a i tata mi je to radio i zato  mi se to jednostavno sviđalo.

 

Jeste li drugačije zamišljali ulogu ravnateljice?

Pa, ustvari sam dovoljno dugo bila u školi prije nego što sam postala ravnateljica tako da sam uspjela i vidjeti da je posao ravnatelja zaista vrlo opsežan i raznolik i da se ustvari ne zaustavljamo samo na organizaciji nastave i činjenja boljih uvjeta za rad s učenicima, nego da ću često morati raditi i kao menadžer kako bi se priskrbilo sve ono što je za školu potrebno.

 

Nedostaje li vam rad u razredu?

Moram priznati da mi je u početku, nakon što sam postala ravnateljica, jako nedostajao rad u razredu i onda sam jedva čekala priliku da zamijenim nekoga. I dan danas volim ulaziti u razred i komunicirati s učenicima, ali sam rad u razredu mi ne nedostaje, možda i zato što me ovaj posao dovoljno okupira i ispunjava pa i ne stignem previše razmišljati o nečem drugom.

 

Je li vam draže biti profesorica ili ravnateljica?

U ono vrijeme kada sam radila kao učiteljica bio mi je to najljepši posao na svijetu. Bilo mi je baš jako zanimljivo, ali i izazovno raditi s učenicima i u ono vrijeme to je bilo ono što sam ja najviše htjela. A onda je došlo vrijeme za nešto novo i sada je ovo posao koji zaista radim s ljubavlju i sa srcem.

 

Postoje li promjene u školi koje biste posebno izdvojili?
Jedna prekretnica u mom radu u školi bila je kada smo se uključili u eksperimentalni program Škola za život  jer je on ipak pružio mogućnosti  dodatnih edukacija i stvaranja jedne šire slike o potrebama promjene  u školi. I prije smo mi bili toga svjesni, ali kao da nam je trebalo nešto usustavljeno, nešto što bi nam pomoglo u razmišljanju o novim načinima rada s učenicima i novim potrebama učenika koje se mijenjaju iz generacije u generaciju. Tako da nakon Škole za život i ovog sad, provođenja tih zamišljenih promjena u školi, cilj i namjera naše škole je da  uvedemo promjene koje će učenike učiniti sretnijima  u školi. Želja mi je da motivirani dolaze u školu, da pred sobom vide motivirane učitelje, da jedva čekaju doći u školu. Naročito smo posvećeni učenicima koji su posebno motivirani za nešto. To znači da želimo raditi projekte u kojem će se svakom učeniku prema njegovim interesima i motivaciji moći dati zadatak u kojem će se on iskazati i osjećati dobro.

 

Imate li uz obaveze ravnateljice slobodnog vremena za sebe?
Da, uvijek nađem slobodnog vremena za sebe.

 

Postoji li nešto što ne volite u svom poslu?
Nemam nešto što ne volim.  Postoje neke situacije koje teško rješavam, ali nastojim što više saznati o tom problemu, razmotriti ga i na kraju se sve riješi. Međutim, ne volim kada neki problem ne mogu riješiti sama pa moram potražiti pomoć na višoj razini, npr. na razini ministarstva.

 

Jeste li zadovoljni poštivanjem epidemioloških mjera u školi?
Da, jako sam zadovoljna. Koliko uspijem vidjeti, vidim da se učenici drže odvojeno po razrednim odjelima, da su tijekom nastave u svojim učionicama te da izlaze van u pratnji učitelja.

 

Što biste još promijenili u našoj školi?
Voljela bih da mi se ne ponovi da ispratim sadašnje prvašiće kada budu osmi razred s rečenicom: Oprostite, žao mi je da kao učenici niste imali školsku dvoranu. Također bih voljela da bolje organiziramo prijevoz tako da svi budu zadovoljni. Voljela bih da bolje opremimo kabinete, posebno kabinete za kemiju i biologiju. Voljela bih da možemo kupiti onoliko knjiga koliko nam je stvarno potrebno za školsku knjižnicu. Ali opet, osjećam veliko zadovoljstvo kada vidim sve ovo snalaženje, u ovoj školi radi dobra ekipa učitelja i svih zaposlenih, na njih sam vrlo ponosna. Imamo učitelje koji su stvarno motivirani potrošiti više vremena nego što se od njih očekuje unutar njihovog radnog vremena.

 

Što biste poručili učiteljima i učenicima za kraj?
Poručila bih im da dolaze u školu i rade svoj dio posla od srca, da u sebi pronađu ljubav prema onom što rade i da svatko od nas od sebe da ono najbolje što ima u sebi.

 

Nekoliko blic pitanja za kraj:
Dvije najdraže knjige
: Ciganin, ali najljepši (Kristijan Novak) i Žene koje trče s vukovima (Clarissa Pinkola Est`es)
Najdraži pisac/spisateljica : Miroslav Krleža
Najdraža poezija: Opomena 
Najdraža hrana: meso
Slobodno vrijeme najradije provodim: sa svojom obitelji i čitajući dobru knjigu