Naše priče…

Autor: Evelin Bacac, objavljeno: 03.05.2023

Od mnoštva kreativnih pjesama i priča koje izrodi mašta naših učenika, neke od njih zabljesnu i na različitim natječajima. Na ovogodišnjem natječaju za dječju kratku priču “Pikun” u organizaciji labinske Gradske knjižnice istaknule su su se Magdalenina i Anabelina priča. Osim njihovih u nastavku možete pročitati i  preostale priče poslane na natječaj, a to su pjesme Tine Zidarić, Dee Močinić i Paole Valente.

                                           Kad knjige spavaju

Tišina. Velika tišina. Sve spava. U velikoj gradskoj knjižnici knjige male, velike, tanke, debele utonule su u duboki san. Noć je hladna i kišovita. Velik i jak vjetar zaljuljao je čak i zgradu gradske knjižnice.

U jednom velikom naletu vjetra, s police trećeg reda ispala je jedna knjiga. ˝ Oh, pala sam i jako sam se udarila ˝, rekla je Mala sirena. ˝ Strah me je, hladno mi je. ˝ Nitko ju nije čuo. Počela je tiho jecati. Ali, u zadnjem redu knjižnice, na dnu police Kralj lavova se naglo probudio iz sna. ˝ Što je ovo? ˝ upita glasno. ˝ Tko se usudio probuditi me tako kasno u noć? Ima li koga? ˝ nastavi lav. Mala sirena tiho prošapće: ˝ Pala sam i jako sam se udarila, valjda nisam ništa slomila. ˝Kralj lavova odluči vidjeti što se to dešava usred noći, i tko to tiho jeca. Na podu ugleda sitnu, krhku Malu sirenu. Bila je tako bespomoćna, ali neobično lijepa. Kralj lavova nikad u životu nije vidio tako malo i nježno stvorenje. Lagano, svojim velikim šapama podigne sirenu i utopli ju svojim krznom.    ˝Oh! Hvala vam! ˝ispusti glasić Mala sirena i tek onda pogleda lava u oči. Vidjela je veliku moć, hrabrost i snagu, ali najviše dobrotu i nježnost. Osjećala je sigurnost i toplinu. Nije se više osjećala bespomoćno ni usamljeno. U tom trenutku pogledi su im se sreli i od tada su bili nerazdvojni. Lav pogleda Malu sirenu i progovori:˝ Znaš, malena, ako imaš vjeru, nadu i sreću, onda ćeš pronaći ljubav. I bit ćeš sretna cijeloga života. ˝Nasmijali su se tako njih dvoje i zagrljeni stajali nasred knjižnice. Ostale su se knjige probudile i počele su im pljeskati. Sljedećeg jutra knjižnica se otvorila, bila je puna djece koja su voljela čitati knjige. Odjednom, u trećem redu knjižnice pojavi se djevojčica Stella i baš je odabrala knjigu Mala sirena. Lav se malo pobunio i zabrinuo. Ali shvatio je da je to njihova dužnost. Knjige služe da ljudima, osobito djeci uljepšaju svijet i maštu u kojoj žive. Vratila se Mala sirena nakon nekoliko dana i živjela je sretno sa svojim lavom, u velikoj gradskoj knjižnici na trećem redu police. Evo, još samo jedna mala stvar! Razdvojeni su bili jedino kad ih je netko odlučio pročitati.

                                                        Magdalena Burul, 6.a

2. mjesto

Olivijin san

Ležeći na krevetu, Olivija nikako nije uspijevala pročitati lektiru. Pokušavala je i pokušavala, ali sve se činilo zanimljivije od slova na papiru. Naposljetku je odustala i odlučila da će se ujutro probuditi sat prije kako bi stigla knjigu pročitati prije škole. Dok se spremala za spavanje, pomislila je kako bi mogla pročitati samo kratki sadržaj. Sjela je za kompjuter i u tražilicu utipkala “Šuma Striborova” te počela čitati. Nakon nekoliko minuta Olivija je zastala, tekst je govorio o nekakvoj starici, panju, zmijama i zlim ljudima. Zbunjenija nego prije, Olivija je otišla u krevet. U 7:00 budilica je počela zvoniti, Olivija ju je uspavano ugasila te je ustala. Nešto je bilo drukčije. I dalje je bila u svojoj sobi, ali zrak oko nje izgledao je čudno, gotovo čarobno. Nakon što se obukla, Olivija je posegnula za knjigom koju je sinoć ostavila na stolu, ali knjige nije bilo. Ogledala se po sobi, no knjiga je nestala. Uputila se u dnevni boravak  misleći da je knjigu možda pustila ondje, ali čim je otvorila vrata, začuđeno je uzviknula. Više nije bila u svom stanu, pred njom se pružalo prostranstvo drveća i trave. Olivija se uplašeno ogleda oko sebe, a onda zakorači na travu. Nakon onoga što se činilo kao cijela vječnost, stigla je do odsječenog drveta, iznutra je bilo šuplje, a do njega je stajala sjekira zabijena u tlo. Kraj sjekire Olivija je ugledala odbačenu zmijsku kožu. U strahu da je zmija u blizini, Olivija je požurila dalje. Ubrzo je došla do čistine koja se prostirala unedogled. Nakon nekoliko trenutaka s drveta je sletjela mala prepelica, znatiželjno je pogledala Oliviju, a onda požurila iza obližnjeg grma. Začulo se šuškanje, trenutak kasnije iz grma je izašla pogrbljena starica, nasmiješila se Oliviji i potom nestala. Olivija je zapanjeno stajala na čistini kad je opet začula neki zvuk, već je pomislila da se starica vratila, ali tada je ugledala malu vilu koja je oblijetala oko njenoga lica: “Oprosti, jesi li možda vidjela mog prijatelja Regoča? Nije ga teško zapaziti, prilično je velik”, upitalo je stvorenje Oliviju. “Odakle si se ti stvorila?” promucala je Olivija. “O, kako sam nepristojna, zovem se Kosjenka. Upravo sam doputovala iz Legena. ” Olivija ju je samo zapanjeno gledala. Vila je tada zazviždala i iz daljine je dogalopirao konj, uhvatila se za grivu i nestala. Djevojčica je bila uvjerena kako ovo mora biti san te se uštipnula za ruku, ali ništa se nije dogodilo. Tada se na nekoliko metara od nje stvorio dječak njenih godina, na nogama je imao crvene čizme, a za njim je hodala mala djevojčica koja je gledala u kaleidoskop, niti jedan od njih nije primijetio Oliviju te su ubrzo nestali u šumi. U tom je trenutku pogledala u daljinu te je ugledala plamen, bivao je sve bliži, a onda se razdvojio u 12 malenih plamena. Kad se približio, Olivija je shvatila da su to bile vjeverice, nije joj bilo jasno kako su vjeverice mogle gorjeti, ali tada je uvidjela da su na vjevericama jahala mala bića koja su izgledala kao plamičci. Poredali su se kraj Olivije te su uperili svoje male prste prema planini u daljini. Olivija ju je tek tada primijetila, ali kad je bolje pogledala shvatila je kako planinu oblijeće zmaj. Nekoliko trenutaka kasnije, na vrhu planine, stvorio se mali obris konja i konjanika. Konjanik je podignuo ruku u zrak te su prve sunčeve zrake zasjale točno u predmet koji je držao u ruci. Zmaj se tada povukao. Domaći, kako su sebe zvali, Oliviji su objasnili kako je ono planina Kitež, zmaj koji ju oblijeće svake noći zove se Ognjen, a svakog jutra, s izlaskom sunca, pojavi se Svetovid koji otjera zmaja u njegovu pećinu. Olivijin mozak radio je sto na sat te je ona zatvorila oči i poželjela da je u svome krevetu. Kad ih je ponovno otvorila, zaista, bila je u svojoj sobi. Bilo joj je lakše znajući da je sve bio samo san. Ustala je iz kreveta, i ne primijetivši da iza nje ostaju tragovi vilinskog praha.

Anabel Stojšić, 8.b

Pohvaljena

Petra i Zemlja bajki

Jedna djevojčica po imenu Petra voljela se šaliti i igrati se. Ali zadaću nije voljela pisati.  Dane je provodila vani, gradila je kućice za pse, ptičice i mačke. I za sebe, naravno. Bile su to kućice od drva, lišća, grana. Jednog sunčanog dana otišla je prošetati i odlučila je iskopati rupu da bi posadila cvijet. Ali u rupi je bilo nešto čudno. Pronašla je …. Ključ! Pitala se čemu služi. Koju bravu otvara, Željela je saznati. Naime, bila je ona jedna strašno znatiželjna djevojčica.  Kada je stigla kući, sakrila je ključ u džep da ga mama ne bi vidjela. Zatim je odnijela ključ u svoju sobu. Proučavala ga je i proučavala. Okretala ga je sa svih strana kako bi možda shvatila koja bi vrata mogao otvoriti. Odlučila je provjeriti sve brave u kući. Ali, joj, bio je to problem. Bilo je tako puno vrata, tako puno brava. Morala je puno proučavati. Išla je od prostorije do prostorije, šuljajući se kako ju mama ne bi vidjela. Napokon! Pronašla je odgovarajuću bravu. I to u svojoj sobi. Zadnje mjesto na koje je pogledala. Ali to nisu bila obična vrata. Pronašla ih je ispod svog kreveta. Otključala je vrata, i pala je u neku čudnu prostoriju. Stigla je u zemlju o kojoj su ljudi mogle samo maštati. Bila je to Zemlja Bajki.! Snjeguljica i patuljci, Robin Hood, Pepeljuga, Ivica i Marica …Oni zaista postoje! Sa svakim je popričala,a zatim su je pozvali na ukusnu večeru. Smijala se i smijala jer je bila neobično sretna.  Tako se ludo zabavljala. Ali, svemu lijepom dođe kraj. Morala se vratiti kući. Mama ju je pronašla u sobi i ispitivala gdje je bila. Pravila se da je užasno pospana te je otišla u krevet. Sjetila se da mora zatvoriti prolaz kako nitko ne bi otkrio tajnu. Tiho je ustala i zaključala vrata. Usnula je sa smiješkom na usnama.

                                                                      Paola Valenta, 5.a

Priča o Valentinu

Jednom davno u Kupidgradu vladala je samo ljubav. U njemu je stanovao bog ljubavi Leo koji je svojim ljubavnim strelicama zaljubio sve u gradu osim oblaka Valentina. Kad god bi Leo bacio strelicu, prošla bi kroz Valentina pa se nikad nije zaljubio. Valentin je bio jako usamljen. U Kupidgradu je vladala tama, nije bilo sunca jer nije cijeli grad bio obasjan ljubavlju. Valentin je odlučio pronaći sunce. I mislio je da će, dok ga traži, pronaći svoju pravu ljubav. Valentin se najprije uputio prema Grenlandu. Tamo se upoznao i sprijateljio s pticom po imenu Tomy te je usput pitao zna li gdje je sunce. Tomy je rekao da ne zna, ali da će mu pomoći tražiti jer i on traži ljubav, a i novi dom jer mu je na Grenlandu prehladno. Putovali su, putovali i putovali kad odjednom zapuha jaaaak vjetar. Visoko u zrak podigao ih je i nosio, nosio, sve više i više, a oni su čvrsto zatvorili oči misleći da je kraj. Ali zapravo nije bilo tako. Našli su se u Italiji. Bili su malo gladni pa su otišli u poznatu pizzeriju, kojih u Italiji svakako ne nedostaje, pojesti ukusnu pizzu. Kada su je pojeli, pitali su konobara zna li gdje je sunce. Rekao je da je u Africi. Zahvalili su mu i krenuli su tamo. Kada su stigli u Afriku, Valentin je ugledao sunce. Ono je bilo tako lijepo i još k tome žensko pa se odmah zaljubio, a Tomy je na grani ugledao najljepšu pticu koju je vidio. Srce mu je lupalo sto na sat. Je li to ljubav na prvi pogled? Naravno! Svi su zajedno krenuli prema Kupidgradu. Na kraju je sve ispalo baš onako kako treba biti. Sunce je došlo, Tomy se zaljubio i pronašao topli dom, a Valentin je pronašao svoju pravu ljubav.

                             Tina Zidarić, 6.a

Tajna jedne šume

Volim provoditi vrijeme istražujući šume. Majka mi je uvijek govorila kako bih se mogla izgubiti, no ja ju nisam slušala. Osjećala sam se ugodno i smireno hodajući kroz duboke šume visokih stabala.

Istražujući dio obližnje šume, kojega sam se od malena bojala, naišla sam na puno novih i zanimljivih biljaka i kukaca koje do tada još nikad nisam vidjela čak ni u enciklopedijama koje sam obožavala čitati. Pregledala sam svaki kutak tog dijela šume fotografirajući sve oko sebe. Bilo je oko 15 sati kad sam odlučila ići kući ručati. Ručajući, razmišljala sam o tome kako bih mogla opet ići šetati tom šumom u sumrak, kako bih fotografirala šumu u još ljepšem izdanju, što sam i napravila. Uzela sam mobitel, fotoaparat i jednu malu bilježnicu u koju sam voljela crtati izmišljena stvorenja koja bi živjela u šumi u kojoj sam se nalazila. Polako sam hodala prema dijelu šume koji sam ranije tog dana istraživala. Primijetila sam kako, dok hodam, trava i lišće koje sam zgazila svojim korakom šuška, no to šuškanje nije dopiralo samo ispod mojih nogu. Podigla sam pogled i vidjela šumu osvijetljenu krijesnicama koje su mi pomogle vidjeti živi svijet koji se skrivao u šumici. Ukipila sam se kad sam uočila kentaure kako nasmijano pričaju s vilama, a oko njih su plešući skakutali mali gnomovi. Zaustavila sam se i htjela sam se okrenuti, no primijetili bi me pa sam zakoračila unatrag i dalje promatrajući taj čarobni svijet. Nisam vidjela kuda hodam te sam se spotaknula na kamen i pala u lišće koje me odalo. Sve je stalo. Mogla sam osjetiti na sebi mnoge poglede. Čula sam nešto što me podsjećalo na zujanje pčele. „Jesi li dobro?“ upitao me nježni glasić. Podigla sam se i vidjela vilu koja je bila visoka i vitka. Bosa su joj stopala lebdjela iznad tla uz pomoć krila koja su radila takvom brzinom da su se jedva primijetila. „Da, u redu sam. Hvala!“ promrmljala sam ustajući. Nakon par trenutaka tišine, ostala su mi se bića počela približavati gledajući me zadivljeno. „Nisi nas valjda došla ozlijediti?“ upitao je jedan kentaur kružeći oko mene i analizirajući me od glave do pete. „Naravno da nisam! Nisam niti znala da postojite“ , branila sam se. Svi su ostali iznenađeni. „Ali vi ljudi pišete o nama! Vidio sam to u vašim knjigama!“ jedan se gnom oglasio. „Da, ali to je izašlo iz naše mašte“, objasnila sam. Svi su se pogledali, a onda je počelo ispitivanje. Cijelu tu večer bila sam okružena stvorenjima koje sam do tada samo mogla zamišljati i crtati. Sad su mi ta ista stvorenja postavljala pitanja o životu ljudi i kako smo mi zamišljali taj čarobni svijet. Također sam ja njima uspjela postaviti nekoliko pitanja o njihovom svijetu i kako to da ih do sada nisam vidjela na što su mi oni odgovorili kako ih ljudsko oko može vidjeti tek u mraku te da ovim dijelom šume nitko nikada ne šeta.

Čarobna stvorenja postali su moji novi prijatelji o kojima nikome nisam smjela govoriti jer sam sumnjala da bi mi itko povjerovao. Od tada pa do danas ja svaku večer odlazim u tu šumu družiti se sa svojim čarobnim prijateljima koje ću jednog dana možda upoznati i sa svojom djecom.

                                                                                                   Dea Močinić, 8. Razred